General Thomas Churchill, britanski oflcir koga je i reporter Johnston susreo na Visu, sjeća se tih dana: - Bilo je to 31. prosinca 1943. godine. Priredili smo pravi novogodišnji bal u jednom talijanskom gradu. Plesalo se, veselilo, zaboravili smo da je rat, željeli smo zaboraviti. U jednom trenutku priđe mi netko i reče da bi se osoba zvana Sir Fitzroy Mclean željela hitno sastati sa mnom. Ja tada nisam znao koje to, ali sam, prirodno, pristao naći se s njim. Ubrzo smo se upoznali. Tu je bio i Randolph Churchill, sin tadašnjeg britanskog premijera. Mclean, tada brigadni general, rekao mi je da se upravo vratio sa Balkana, sa Jadrana. Prenio je zaključke prema kojima je Jadran i te kako važan i sa našeg, savezničkog stajalištva. Posebno je spomenuo jedan otok - Vis. Partizani su ga odlučili braniti po svaku cijenu. Upitao me je, ukoliko se general Alexander s tim složi, bih li bio spreman da tamo uputim neke dijelove svoje jedinice. Ja sam tada zapovijedao pukom komandosa, zaista elitnom jedinicom. - U razgovoru sam - kaže Thomas Churchill - doznao još neke detalje o borbi partizana i samom otoku Visu i zaključio sam da nam odgovara da na njemu budemo vojno prisutni. Rekao sam da ću odmah poslije jedne bitke u Italiji moći uputiti izvjesne manje snage, a kasnije i čitavu svoju jedinicu. Tako je i bilo - završio je svoje sjećanje Thomas Churchill.

Ubrzo su saveznički vojnici bili na tom otoku za koje nekoliko dana ranije nisu tako reći znali ni da postoji. Stvorili su svoje tabore, ukopavali ono, u početku malo, svoje artiljerije, upoznavali taj narod koji se, sasvim sam, borio već preko dvije i po godine protiv okupatora. Svaki saveznički pilot, koji je polijetao sa aerodroma u Italiji, imao je na svojoj karti crvenom olovkom zaokružen otok Vis. Dok nije sagrađen aerodrom, to je značilo da u slučaju iznenadnog kvara ili pogotka može iskočiti na slobodnu teritoriju ili, uz veću sreću, čak se i prinudno spustiti. Vraćajući se sa bombardiranja neprijateljskih ciljeva u Jugoslaviji, Austriji ili iznad rafinerija nafte u Rumunjskoj, engleski i američki piloti su nadlijećući Jadran obavezno uzimali kurs preko Visa. Mnogi su se spasili iskakanjem padobranom iznad otoka ili prinudnim slijetanjem. Mnogi su i poginuli tijekom toga. Nakon što je krajem travnja 1944. iskrčen aerodrom, ta statistika se popravila. Denis Johnston je zabilježio mnoge priče o Ijudima sa kojim je proveo samo četiri dana, a ponio utisaka gotovo za čitav život. U svojoj knjizi, nekoliko stranica posvetio je kazivanju jednog američkog pilota i britanskog Iiječnika Outfina. To su bili prvi Ijudi koje je upoznao odmah poslije iskrcavanja u Komiškoj luci. Njihova kazivanja o običnim stvarima i običnim Ijudima bila su prva upečatljiva svjedočanstva ovog engleskog novinara o partizanskim borcima.

"Amerikanac, koji je bio oboren negdje nad obalom, sada se vraća u Italiju", piše Johnston u svojoj knjizi. "Priča mi da ga je najviše iznenadilo na putu što mu je pratitelj bila vrlo lijepa djevojka, partizanka, prepuna raznoraznog naoružanja. Oko pasa joj je, kaže ovaj pilot, pravi "pojas nevinosti" - ručne bombe o opasaču. -  Mogu da shvatim da je posao - posao, da je zadatak - zadatak, kaže ovaj pilot. - Mogu da se okanem žena, ako znam da ću upasti u nevolje. Ali, zaboga, prokletstvo, spavali smo jedno kraj drugog! Neki mi kolege kažu da su ove djevojke pravi dinamit. Ako išta pokušate - pucaju! Moraš se prema njima ponašati kao prema svakom običnom vojniku i da zaboraviš na njihov spol. O.K., kažem ja, u redu, sve je u redu što se mene tiče, nemam ništa protiv, ne smeta mi, ali zar čovjek mora s njima da spava u istoj prostoriji? Nisam na to navikao kod kuće!" Da ima i žena-vojnika, razumljivo je u Titovom slučaju, piše dalje Denis Johnston. Jer, kod njega je čitavo stanovništvo u pokretu i gerilska borba je jedini izlaz. Žena može baciti "Molotovljev koktel" vješto poput muškarca. Žena nije ništa slabija ni kada snajperom treba ukloniti stražara i slično. Nisu te partizanke nekakve gromade od žena. Ima, naravno, i onih opasnog izgleda, rođenih Amazonki, ali, većina je kao svaka druga grupa mladih žena na kakve biste naišli u tramvaju ili na sastanku. Ljepotice slobodna izraza lica i one stidljive koje bi mogle šetati, spuštena pogleda, otmjeno odjevene. Ima ih koje liče na prodavačice i na seIjačke kćeri - ukratko, svih tipova. Ali, kako samo od njih postaju vojnici?!