Ljetno lako štivo za opuštanje s aerospace drajverom Jakeom u glavnoj ulozi je završilo pralelelno sa našim ljetnim odmorom, koji definitivno nije bio kratak. Prvog srpnja zkgf je kadete odveo u južni kvadrant i proveo prvih deset dana s njima, pa dvadeset dana na postaji solo sa zapovjednicom postaje, pa smo svi skupa bili dolje dvadeset dana i kad se Andreja vratila na postaju 20.8., zkgf je s kadetima još dva tjedna proveo na roniteljsko-diverzantskoj obuci. Putovali smo gore u srijedu i stigli bez zastoja. Zadnji post o Jakeu bio je u petak. A onda dvodnevna pauza. Nakon hiperprodukcije u kolovozu sa svakodnevnom objavom, trebala su mi ta dva dana ne pristupa mreži. Vikend smo proveli u raspremanju  stvari i uređivanju stambenog modula, na večerama sa kumovima i generalno gledano u pripremama za ovaj tjedan. Kadeti su od jutros opet u svemirskoj akademiji, a mi na našim radnim mjestima. Manga na zapovjednom mostu, a Andreja po ostatku postaje. U svakom slučaju kreće opet svagdanja kolotečina života i rada u svemiru.

E sad... treba nastaviti pisati, a meni se inspiracija još nije vratila. A ne želim pisati o aktualnom danu žalosti. Jer te nesretne ljude ne može vratiti nikakav dan žalosti i pogolema tuga aktualnih državnih dužnosnika. Koji svoju tugu osim s oskarovskim izrazima na licima, pokazuju nosanjem crnih kravata, crnih hugoboss odijela i vozeći se uokolo sa crnim limuzinama. Dajući opet vatrogasne izjave za spašavanje vlastitih fotelja. Da nije strašno, bilo bi žalosno. Gadljivo mi je bilo što reći na tu temu, budući o ne funkcioniranju tog istog sustava lajem već godinama. Zato im sad ovdje ne želim davati bilo kakve materijale o tome kako se sustavi obrane, zaštite i spašavanja trebaju ustrojiti. Nek im njihovi "stručnjaci" i pričmarnici sada spašavaju brod koji tone.

Broj podprostornog mobilnog komunikatora zkgf-a znaju svi koji to žele. No tek kad netko pogine ili teško nastrada novinari nazovu. Tako me i jučer popodne zvala jedna s Nove TV. Ispričao sam joj koliko se moglo u tih dvadeset minuta i uputio je na blog za nastavak. Neka novinara. Ljudi rade svoj posao i pokušavaju ukazati na greške sustava. Da nema te Nove i par lutajućih samuraja-novinara u tiskovinama, ova nacija bi bila u potpunom mraku. Problem je to što nakon toga nema nikakve reakcije javnosti. Ni političke odgovornosti za one na vlasti. U konačnici - novinari laju, a karavane prolaze.

I onda bolje da pišem o nečem drugom. Možda o dobrim starim vremenima? Naime godišnji sam osim za kupanje iskoristio i za završetak obrade jednog teksta na kojem sam počeo raditi prije pet mjeseci. To je istinita povijesna priča sa ovih prostora iz pera jednog od sudionika, a koji je nakon rata jednostavno rečeno pometen iz sustava. Poznato, zar ne? Ili da ispunim Sagittariusu želju i ispričam nešto na temu sukoba prvih mlaznih lovaca SAD i SSSR-a, koji su se čerupali u Korejskom ratu? Kao nekakav logičan nastavak priče o Jakeu. U svakom slučaju vi ste na potezu. Sami odaberite što želite čitati ovdje kao sljedeću temu. I pošto ne pušim nikakve anonimne ankete i bakrače, javite se lijepo u komentarima, pa ćemo zbrojiti glasove i to je to. Čim se smislite I'll be back