Osim hipogravitacije, izolacija/zatočeništvo tijekom međuplanetarnog leta mogu značajno utjecati na sposobnosti posade, slično kao što su utjecali tijekom ranijih Zemljinih orbitalnih misija. Nakon dugotrajnijeg izlaganja tim uvjetima, dolazi do degradacije interpersonalnih odnosa među članovima posade. Ruski znanstvenici nakon 30-dnevnog boravka u svemiru primjetili su poseban fenomen, koji se očituje pojavom neprijateljstva između članova posade, kao između posade i zemaljskog tima za potporu. Nakon tog perioda, članovima posade se počinje ne sviđati činjenica da su zatvoreni u malom prostoru i počinju reagirati na prisilno odsustvo od obitelji i voljenih. Tijekom 84-dnevne misije Skylaba, nakon nekih animoziteta između posade i zemlje, posada je zahtjevala i dobila 24-satni period radio-tišine tijekom kojeg nije bilo komunikacije između zemlje i posade postaje. Nakon četiri do šest mjeseci u svemiru, posada pokazuje zamor, pa njena produktivnost i radna učinkovitost opada. Ovaj zamor, kao rezultat dugotrajne izolacije i zatočeništva, smatra se najozbiljnijim potencijalnim uzročnikom neuspjeha međuplanetarne misije. Stoga je očigledno, kako posada mora dobiti određenu minimalnu razinu psihološkog fitnesa, kako bi se osigurao uspjeh misije. Prije realizacije međuplanetarne misije, neophodno je uvjeriti se u odabir i uvježbanost posade, zatvaranjem iste u izolaciju malene "limenke" od jedne do tri godine, čime će se postići minimalna stabilnost i psihološki fitnes posade. Ruski psiholozi osigurali su dobro isplanirane cikluse rada-odmora i emocionalne periode, kako bi održali moral i produktivnost na dugim svemirskim letovima.

Posebno učinkovitom se pokazala dvosmjerna TV komunikacija između astronauta i članova njihovih obitelji, znanstvenika i zemaljskih kontrolora. Međutim, ovakva razmjena bit će znanto umanjena već tijekom leta za Mars, jer će zbog ogromne udaljenosti signal kasniti i do 40 minuta. Stoga mnoge mjere psihološkog fitnesa, uspješno primjenjivane na dugotrajnim Ruskim letovima u Zemljinoj orbiti, postaju potpuno neprimjenjive kod međuplanetarnih misija. Istodobno, dosadašnje dugotrajne misije u Zemljinoj orbiti od posada nisu zahtijevale visoke performanse nakon slijetanja. Nakon dugotrajnog boravka, Sovjetske kozmonaute su rutinski odnosili na nosilima, što se ne može očekivati nakon međuplanetarnog leta. Psiho-fizičke značajke posade biti će krucijalne nakon dugotrajnog leta i slijetanja, jer će glavni cilj misije, istraživanje i uspostavu baze na drugom planetu, provoditi upravo posada. Posada će se također morati snaći i s možebitnim sletanjem na nepripremljen teren. Specifična briga u svezi posade vezuje se uz nemogućnost održavanja višeg krvnog tlaka, koji za posljedicu ima nesvjesticu u slučaju ustajanja na noge. Zbog toga, kao i zbog vestibularnih promjena, moguće je da posada po slijetanju na drugi planet uopće ne bude u mogućnosti hodati. Sigurnosni razlozi diktiraju period prilagodbe prije značajnijih aktivnosti na površini planeta, poput rukovanja dizalicama i drugom teškom mašinerijom ili upravljanja terenskim vozilima. Poduzimanje protumjera u borbi s negativnim učincima hipogravitacije i izolacije/zatočeništva preventivno djeluju na izazivanje katastrofalnih učinaka na izvedbu posade. Drugo pitanje je hoće li na izvedbu posadu isto tako utjecati naseljivost okoliša, sustavi za održavanje života, te upravljanje krizama i bolestima.