Malo-pomalo, istina o tome šta se dešava na tlu Jugoslavije prodirala je u svijet. Ubrzo je i britanski premijer, Winston Churchill, u poruci naciji, pred Donjim domom parlamenta rekao: "Vođeni velikom vještinom, organizirani na principu gerile, partizani su bili u stanju ujedno izmicati neprijatelju i zadavati mu smrtne udarce. Oni su bili ovdje, oni su bili ondje, bili su svuda. Nijemci su protiv njih poduzimali ofenzive velikih razmjera, ali, u svakom slučaju, partizani su, čak i opkoljeni, uspijevali se izvući, nakon što bi neprijatelju nanijeli velike gubitke... U Maršalu Titu partizani su našli istaknutog vođu, proslavljenog u borbi za slobodu..." U svom djelu "Second World War", Churchill je napisao i ovo: "Partizanske snage drže na Balkanu ništa manje nego 21 njemačku diviziju. Pored njih, u Grčkoj i Jugoslaviji nalazi se 9 bugarskih divizija. Sve u svemu, ove hrabre gerilske formacije privukle su 30 neprijateljskih divizija...". A otprilike u isto vrijeme, u ožujku 1944., Denis Johnston je, na slobodnom Visu, s terenskom opremom snimao svoje riječi: "Partizani nisu smatrali oslobođenje svoje zemlje nečim što se može odgoditi. Nisu čekali savezničku pomoć, nego su sami počeli borbu protiv okupatora. Borili su se potpuno sami, angažirajući protiv sebe, više neprijateljskih divizija od saveznika u Italiji..."

"Nalazimo se u jednom Dalmatinskom gradiću..." nastavlja svoj uvod Johnston, a potom daje riječ časniku RAF-a. Razgovor teče usred buke istovara s brodova, jurnjave džipova, uzvika i limene glazbe 26. Dalmatinske divizije. Časnik počinje: "Dopast će vam se ovdje. Ovo je najnevjerojatnija borbena operacija u prvim borbenim redovima, koju sam ikada vidio. Čudna je to vojska - muškarci, žene; bore se, žive i rade zajedno. Djeca, dječaci od 10 do 12 godina, naoružani ručnim bombama i puškama, djeluju kao kuriri. Točnije, šeću se kroz neprijateljske linije, noseći poruke od jednog štaba do drugog. Hrabri su vojnici, ti dječaci. Mnogi poginu u borbi, mnogi su ranjeni. Muškarci i žene podjednako dijele prava i obveze - na bazi potpune jednakosti. Disciplina je stroga. Flert je krajnje nepoželjan. Razlike u spolu su, izgleda, stavljene ad acta dok traje rat. Neke partizanke su nevjerovatno lijepe. Imaju i očaravajući osmijeh, koji vas začara. Ali, ne smijete pogrešno protumačiti njihovo veselo "zdravo ". Pozdravljaju vas kao saveznika, a ne kao potencijalnog momka. Uostalom, samo pogledajte njihovu opremu - djevojke sa pletenicama, a s ramena im vise mašinke, bajonet i dvije bombe o opasaču, pričvršćene za sigurnosne igle. Uvijek su naoružane, čak i kad plešu. U svakom vodu ima 4-5 žena. Marširaju zajedno sa muškarcima i te kako drže korak... Johnston pita: A kad se umore?

Časnik RAF-a: Pa, ponekad ima i umomih, onih koji ne mogu izdržati, ali to su obično muškarci. Djevojke su i te kako izdržljive. Morate se sresti sa Katjom. Ona je jedna od naših stražara. Divna djevojka, kovrdžave svijetle kose, kristalno plavih očiju. Lijepe oči, sa daškom humora, vesele, ali kao čelik. Odjevena je u britansku jaknu preko veselo izvezene seljačke bluze, nosi talijanske vojne hlače, na nogama čizme sa čavlima, skinute sa njemačkog vojnika, poginulog u nedavnoj borbi. Potpuno je naoružana. "Vi, "engleski", pa vi ste smiješni - nikada ne gledate djevojku u oči, nego u njene "bombe" - kaže Katja. Lijepo je vidjeti sve te djevojke bez šminke, iako su, vjerujem, nekada upotrebljavale ruž i crvenilo za obraze. Ali, u ova vremena se šminka jednostavno ne može kupiti. U stvari - ništa se ne može kupiti. Nema trgovina, a nema ni novca. Ovdje se sve trampi. Kilo za kilo, funta za funtu. Svježe meso za brašno ili rižu. Jaja za keks i slično. Postoji službeno određena tablica za trampu. Nijedan partizanski vojnik, od Maršala Tita, pa sve do borca, ne dobiva ni penija za plaću. Dobijaju hranu i odjeću koja im treba, povremeno cigarete, kad zaplijene njemačko skladište. Neki od njih govore engleski, ali većina talijanski i njemački. "Stoj" - je povik kada vas stražar zaustavi noću. A kada se uvjere da ste "engleski" - viknu vam "Naprijed". A ako još oklijevate, dodaju prijateljsko "O.K. boy". Tako je Denis Johnston u razgovoru sa "jednim časnikom RAF-a" slušateljima BBC-a i svijetu predstavio naše partizane.