Operacija "Allied Force" ili po naški "Saveznička snaga" trajala je službeno 78 dana od 24.3. do 12.6.1999. (kad je osim Slobe i zkgf potpisao kapitulaciju). Amerika i NATO su se u tu vojnu operaciju upustili potpuno nepripremljeni, kako obavještajno, tako i vojno-operativno. Njihovi stručnjaci prosudili su kako će Milošević nakon par dana bombardiranja pristati na uvjete iz Rambouileta. Pretpostavljali su to na temelju učinka NATO bombardiranja u BiH tijekom 1995. nakon čega su Srbi potpisali Daytonski sporazum i time okončali rat u BiH. No tamo je situacija bila potpuno drugačija, jer su nakon "Oluje" u BiH ušle snage HV-a, koje su došle na svega 20 km od Banja Luke. Da bosanski Srbi tada nisu pristali na Dayton, Republika Srpska bi prestala postojati, kao što je mjesec dana prije toga nestala tvorevina zvana "RS Krajina". No situacija oko Kosova je bila nešto sasvim drugo. Srpski mit o Kosovu, te ponajviše dobra obavještajna prosudba da NATO nije spreman ući u kopneni rat na neprohodnom brdsko-planinskom terenu na kojem prevagu odnosi vojnik, a ne tehnika. Sve to najbolje dokazuju brojke. Dva tjedna prije početka operacije, u području je bilo raspoređeno samo 364 vojnih zrakoplova, od čega su 203 bila Američka, a 161 su dale Europske članice NATO-a. Do 9. lipnja te snage su narasle na 815 Američkih i 240 Europskih tj. ukupno 1055 vojnih zrakoplova. Iako su upregli gotovo sve što su imali, rezultat djelovanja nije bio baš tako slavan. Osim što su izbombardirali sve tamošnje aerodrome, prometnice, mostove, elektrane, važnije državne zgrade, tvornice, RTV odašiljače... učinak djelovanja protiv vojnih ciljeva ne terenu bio je porazan.

Od ukupnog broja aviopolijetanja (preko 37.000) svega 35% otpalo je na bombarderske zadaće prema zemaljskim ciljevima (oko 14.000 letova), od čega je 21% bio na instalacije zrakoplovstva i integrirane PZO, 15% udara izvedeno je na zapovjedna mjesta, 11% na namjensku industriju, dok je čak 53% bio usmjeren na komunikacije i elektroenergetski sustav. Grubom analizom broja zrakoplova koji je rastao od 423 do 1055, prema broju dnevnih aviopolijetanja koji se kretao od 400 do 800 vidljivo je kako se dnevno opterećenje po zrakoplovu kretalo od 0.4 do 0.8 aviopolijetanja po danu, što je dosta nisko opterećenje. Primjera radi, neki naši piloti MiG-21 su u "Oluji" odrađivali i do 5 aviopolijetanja dnevno. To postaje u potpunosti razumljivo ako se pogledaju već pojašnjeni motivi tog angažmana, jer se temeljem loše obavještajne prosudbe NATO-a, svaki trenutak očekivao Miloševićev dolazak na pregovore, te istodobno izbjegavala osuda domaće javnosti zbog vlastitih ljudskih gubitaka. Pritom se postavlja pitanje kako zapadne demokracije mogu prijetiti vojnom silom u političke svrhe, ako iz političkih razloga ne mogu prihvatiti gubitke na vlastitoj strani? Isto tako kopnena invazija na Kosovo nije dolazila u obzir zbog ograničenja terena, ali i jasnog stava Njemačke da istupa iz koalicije ako dođe do kopnenog angažmana. Što im nije za zamjerit, jer su za razliku od svih ostalih članica koalicije, oni nešto ranije imali priliku upoznati draži brdsko-planinskog ratovanja po šumama i gorama ex-Juge. Naravno od 1941-1945. Elitne jedinice Wermachta, koje su pregazile Francusku i Poljsku mjereno u danima, te došle nadomak Moskve, na ovom terenu bile su rasturane od šačice slabo naoružanih težaka, ribara i seljaka.

Dakle, tri mjeseca nakon što su kopnene snage NATO-a mirno ušetale na područje Kosova u operaciji nazvanoj "Joint Guardian", te nakon izravnog uvida u ciljeve koje su tamo gađali, isti se usuđuju dati procjenu učinkovitosti bojnog djelovanja ili BDA (Battle Damage Assessment), ali samo za teritorij Kosova. Da vas sad ne davim s podacima za svaku skupinu zemaljskih ciljeva, zaključno se može reći kako je NATO po vlastitom priznanju na Kosovu pogodio od 45 do 55% gađanih ciljeva. Znači nakon što su tijekom 78 dana izveli preko 37.000 bojnih letova, u kojima je utrošeno 23.614 komada ubojnih sredstava (krstarećih projektila, bombi i raketa), NATO je osim uništenja ili teže oštećenja 2/3 od 400 ranije nabrojanih statičnih ciljeva, na terenu pogađao jedva 50% ciljeva. I to uz uporabu čak 35% visokopreciznih tj. "inteligentnih" oružja. Stoga je posve razumljivo zašto se nisu usudili dati procjenu BDA za ostale ciljeve gađane uzduž SRJ. Pritom je vrhunac US/NATO-ve obavještajne i vojne sramote, bila prijava uništenja čak 14 lovaca MiG-29 od 16 koliko ih je Juga imala prije. Čak su izrađivali ambleme sa natpisom "Hey Slobs... got any more MiG's?". Kad ono štanga. Odu naši u redovitu kontrolu naoružanja krajem 1999. i imaju što vidit. Umjesto dva MiG-29, pet komada parkirano u hangaru. Naravno zkgf je to znao još u lipnju 1999, ali nije bitno. Bitna je neučinkovitost ovako "moćne" vojne alijanse, koja tvrdi 14, dok je u stvarnosti rezultat jedva 9. A kakvu posljedicu bi imala obavještajna pogreška od 64% u slučaju sraza sa malo jačim zrakoplovnim snagama možemo samo pretpostaviti. Na uzroku od 160 lovaca, umjesto očekivanih 20 dočekalo bi ih 50, a zbog takvih pogrešaka se gube bitke, te ratovi. Toliko o NATO djelovanju u praksi. I zato...

...zahtjev za raspisivanje referenduma o NATO-u možete potpisati još 11 dana na sljedećim lokacijama.