Planiranje međuplanetarnog leta sa ciljem nastanjivanja drugog planeta mora uključiti detaljnu studiju o izboru posade, sustava za održavanje života, zdravog okoliša te upravljanja s kriznim sitacijama i bolestima. Nastanjivanje drugog planeta, kao i dugotrajni svemirski letovi, mogu utjecati na posadu s iscrpljivanjem, ozljedama i mogućim fatalnim ugrozama. Neke od tih fatalnih ugroza uključuju radijaciju, hipogravitaciju, boravak u zatvorenom prostoru, izolaciju, izlaganje otrovima i poseban stres zbog provedbe zadaće. Stoga je neophodno povećati postojeće ljudsko znanje o tim ugrozama, kao i njihovim učincima na ljude, a sve kako bi se osigurala visoka vjerojatnost uspjeha zadaće. Određena razina rizika tijekom planiranja interplanetarne misije, ne može se u potpunosti otkloniti i negirati. Stoga se takve misije mogu oprezno označiti s razinom rizika, koja se kreće oko 3% za katastrofalni ishod. Najbolji način upravljanja razinama rizika misije, je potpuno razumijevanje okružja i uvjeta u kojima se provodi misija, te kako će oni i okolina utjecati na ljude. Prva nepoznanica s kojom s susrećemo je radijacija u svemiru, kao i zaštita od istog. Naime, Zemljina magnetosfera i atmosfera štite život u blizini ili neposredno na površini planeta, od štetnog utjecaja zraka i čestica. Za čovjeka u svemiru, najveću ugozu predstavljaju tri sljedeća temeljna tipa radijacije.

Zarobljeno Van Allenovo pojasno zračenje (Van Allen trapped belt radiation) sastoji se većinom od elektrona. Na visini orbitalnog leta Space Shuttlea, njihovi energetski nivoi su niski i čestice većinom ne probijaju svemirski bord. Na visinama, između 400 i 500km, broj čestica koje probijaju svemirski brod je takav da predstavljaju prihvatljiv rezultat za zadaću trajanja od 7 mjeseci. No, vršna razina ovog zračenja očekuje se na visinama tj. udaljenostima od površine Zemlje između 3000 i 22000 kilometara. Čovjek nije dobrodošao gost na tim udaljenostima i prolazak tim visinama mora se provesti što brže. Osim toga, na takvim međuplanetarnim letovima posada e izložena i svemirskom ili GCR zračenju (Galactic Cosmic Radiation), kao i Sunčevom ili SR zračenju (Solar Radiation).

Galaktičko svemirsko zračenje i svemirske zrake su najenergetskije, pa imaju najveći intenzitet. Sastoje se najvećim dijelom od fotona i jezgri atoma Helija. Supernove se smatraju izvorima svemirskih zraka, koje nastaju zbog nepravilnosti magnetskih polja, slično kao što funkcioniraju naši čestični akcelaratori na Zemlji. One imaju malu 1%-nu učinkovitu frakciju visokoenergetskih teških čestica poput ugljika, kisika, neona i željeza. Štit protiv takvih visokoenergetskih čestica zahtjeva materijale veće gustoće, što za posljedicu pak ima nastanak sekundarnih čestica, od kojih su najopasniji neutroni. Tako pored izravnog utjecaja na posadu svemirskog broda, čestice svemirskog zračenja mogu se sudarati s atomskim jezgrama brodske strukture, proizvodeći nabijene čestične elemente i dubokoprodiruće neutrone, koji dodatno povećavaju postojeću dozu radijacije. Testiranja su pokazala da teške čestice neće prouzročiti neizbrisive učinke, iako uzokuje sjedenje kose.

Sunčevo zračenje je najpogibeljnije od svih zračenja u otvorenom svemiru, a nastaje zbog dugačkih protonskih izboja koje proizvodi Sunce tijekom perioda intenzivnih aktivnosti. Sunčeve baklje traju svega po nekoliko dana, ali su potpuno nepredvidive. No, intenzivna Sunčeva baklja može prouzročiti više energetskih čestica u nekoliko sati, nego svemirsko zračenje može u deset godina. Između misija Apollo 16 i 17, zabilježene su velike solarne erupcije, a koje su mogle značiti propast, da su se dogodile tijekom hoda po Mjesecu. Plan po kojem su se astronauti trebali prekriti mjesečevim tlom, označen je kao posljednja očajnička mjera za spašavanje. No, budući su većina bakljinih čestica u stvari protoni, desetak centimetara mjesečeva tla trebalo bi upiti gotovo sve, osim nekoliko energetski najnabijenijih čestica. Ipak, pošto je nepouzdanost podataka o velikim sunčanim erupcijama ogromna, kao što su ogromne i možebitne posljedice, dizajn radijacijske zaštite međuplanetarnog broda mora biti vrlo solidan i konzervativan.