Unatoč obiteljskoj usmenoj predaji po kojoj smo 1715. u Imotski doselili sa područja Muća, prema ranijim zapisima izgleda kako su i ti Jelavići potekli sa istog područja. Drugim riječima i Jelavići na mućko-lećevičkom području tamo su došli sa područja Vrgorca. Prvi pisani spomen iz 1692. godine spominje harambašu Bartula Jelavića, koji se sa svojim banderijem i njihovim obiteljima nastanjuje u Dobreču (današnji Muć). Naseljavaju prostor od potoka ili kule musliman Barač(ević)a na istoku do crkve “di Sminsca” (stara župa Zmin) na zapadu, dok je s juga bilo Pometeno brdo, a sa sjevera brdo Jeleno. Među onima koji su stigli s tim opjevanim harambašom, nalazio se i njegov prezimenjak, vjerojatno i rođak Vid Jelavić. Godinu kasnije tj. 16. listopada 1693. godine, harambaši Bartulu Jelaviću, te glavarima sa njim doseljenih obitelji Vidu Jeličiću, Marku Bebiću, Vidu Jelaviću i Grguru Segoničiću dodijeljeno je 100 kanapa zemlje, koja je pod turskom vlašću pripadala Grguru i Stipanu Radniću, Ivanu Batiniću i Grguru Bašiću. Još jedan zapis daje nam važan podatak. Harambaša Bartul Jelavić i alfir Josip Jelavić iz Muća, dana 15. siječnja 1714. godine svjedoče kako su sela Nisko i Neorić posluživali franjevci iz samostana u Rami i Živogošću, i to posljednjih dvadeset i pet godina otkako oni tu. Prema toj izjavi prvi Jelavići su na Mućko područje stigli 1689. godine. Što je očito bila nagrada uskočkoj postrojbi harambaše Jelavića nakon pet godina Morejskog i tko zna koliko Kandijskog rata .

U Venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u Dobreču, koji je danas dio Muća Gronjeg oko vrela Dobreč, a koje je tada pripadalo kotaru Sinj, također su upisane i obitelji već poznatog haramabaše Bartula Jelavića i obitelj Vida Jelavića pokojnog Jakova. Znači moji preci koji 1717. oslobađaju Imotski, mogu biti samo potomci tog slavnog i opjevanog uskočkog harambaše Bartula Jelavića u ranije spomenutom djelu fra Kačića Miošića. Inače, prvi pisani spomen prezimena Jelavić datira iz 6. siječnja 1676. godine, kada je u dobi od 80 godina u franjevačkom samostanu u Živogošću umro fra Mijo Jelavić iz Neretve (Komin), koji je rođen 1596. godine. U samostanu Zaostrog od 1653. do 1656. godine, obavljao je dužnost gvardijana, a nakon smrti makarskog biskupa fra Petra Kačića Žarkovića 1661. godine predložen je za njegova nasljednika. Prijedlog je upućen od naroda i svećenstva Makarske biskupije i poslan u Rim na 51. sjednicu Kongregacije za širenje vjere. Smatra se kako je naše prezime nastalo kao izvedenica iz osobnog imena Jelava, što jedan od oblika našeg imena Jela odnosno Jelena, dakle naših prilagođenica grčkog imena Helena (grčki Helene = sjajna, blješteća). To je bilo ime mitologijske kćeri Zeusa i Lede, najljepše od svih smrtnih žena, supruge spartanskog kralja Menelaja, koju otima sin trojanskog kralja Paris, zbog čega izbija desetgodišnji trojanski rat. U Hrvatskoj povijesti su poznate dvije kraljice s tim imenom.

Prva, Jelena "Slavna" (umrla 975.) bila je supruga kralja Krešimira II. i majka kralja Držislava. Ona je bila darovateljica dviju zadužbinskih crkava u Solinu, a epitaf s njezina sarkofaga pročitao je don Frane Bulić. Druga, Jelena "Lijepa" bila je supruga kralja Dmitra Zvonimira (od 1063.), koja nakon njegove smrti (oko 1090.) poziva svog brata, Ugarskog kralja Ladislava Arpadovića da preuzme hrvatsko prijestolje. To uspjeva tek njegovu nasljedniku Kolomanu godine 1102. Kakva je veza prezimena Jelavić sa tim  kraljicama, danas možemo samo nagađati. No kako bilo, Jelavići su među rijetkim hrvatskim rodovima koji su dosljedno čuvali svoje prezime, pa nije poznat nastanak nekog drugog prezimena, bez obzira što smo na području ilirskog plemena Dalmata, tj. na današnjem dalmatinsko-hercegovačkom prostoru prema pisanim tragovima nazočni najmanje pola tisućljeća. Dakle, Jelavići su vrlo stari rod sa šireg ljubuško-neretljansko-vrgoračkog područja, a starina roda Jelavića nalazi se na prostoru kojeg omeđuju Veljaci (Ljubuški), Vrgorac, Baćina i Komin (Ploče), te Metković. U Hrvatskoj danas navodno živi 1.360 osoba s prezimenom Jelavić, a najviše ih je upravo na vrgoračkom području (Orah, Potprolog, Banja, Ravča, Vrgorac), zatim u Neretvi (Komin), u Gabeli pokraj Čapljine, Baćini pokraj Ploča, Muću Gornjem, te Zelovu, Gali (Cetinska krajina) i Vinjanima (Imotska krajina). Međutim tek sa kronološkim nizanjem spominjanja prezimena, moguće je utvrditi njihovo kretanje do tih današnjih lokacija.