Skandinavske zemlje su po mišljenju mnogih, najdalje otišle po pitanju državnog uređenja. Smatra se kako su one jedine u praksi postigle socijalizam. Skandinavske države se smatraju socijalno najuređenijim i pravno najbolje funkcionirajućim državama svijeta. Međutim kad kažemo Skandinavija, taj pojam sam po sebi je toliko miroljubiv, da ih nitko ne akceptira kao respektabilne vojne sile. Naime, osim Norveške koja je zbog nekih povijesnih razloga jedna od prvih članica NATO-a, Švedska i Finska su neutralne. Poput nama nešto bližih, te isto tako vrlo dobro naoružanih i neutralnih država - Švicarske i Austrije. Interesantno je da sve te neutralne zemlje imaju vrlo snažne vojne industrije i koncepcije narodne obrane. Znači njihove oružane snage se zasnivaju na teoriji naoružanog naroda, koji je u praksi nesavladiv. To je dobro poznat model obrane na ovim prostorima. Tisućljetnu opstojnost na ovoj vjetrometini možemo zahvaliti ponajviše činjenici, što nam je svaki seljak ujedno bio ratnik, a svaki plemić konjanik. Nošenje krvavog mača po našim selima bio je nekadašnji poziv na opću mobilizaciju. Naučili smo kroz povijest koristiti geografske značajke naših teško prohodnih terena i zaustavljati puno veće vojne snage. Nosili smo se uspješno sa svim osvajačima od Rimljana, preko Osmanlija, Mletaka i Švaba, do ovih zadnjih iz 1991. Znači nije Tito izmislio koncepciju ONO i DSZ, već je samo primjenio stoljetni model obrane naše Domovine.

Dvije supersile polomile su zube i morale se povući pred konceptom naoružanog naroda i općenarodne obrane. Prvo su to iskusili Amerikanci u Vijetnamu, a potom Sovjeti u Afganistanu. Unatoč svojoj neupitnoj vojnoj moći i prednosti u tehnici, nisu mogli poraziti šačicu motiviranih seljaka koji su branili svoje. Čak i SAD u određenoj mjeri koristi isti model kroz Nacionalnu gardu tj. teritorijalce. Taj paradoks je još neshvatljiviji uočimo li koncept zajedničke obrane, koji Ameri promoviraju kroz NATO. Pa ako je taj model toliko savršen, zašto se sami ne odreknu ne-profesionalaca u vlastitim oružanim snagama? Umjesto toga oni se ne libe mobilizirati svoje "teritorijalce" i poslati ih u Irak kad zatreba. I tako opet dolazimo do Američke dvoličnosti i primjene različitih mjerila vrijednosti za njih i sve ostale. Zašto promoviraju profesionalne vojnike u sastavu NATO snaga, ako i sami imaju vojnike ne profesionalce? Zato što na taj način stvaraju dodatnu vojnu ovisnost članica NATO-a o njima. Prva ovisnost nastupa s prisilom kupovine Američke vojne opreme, a druga nakon spoznaje činjenice kako su izgubljene ranije obrambene sposobnosti. Ulaskom u NATO država članica ustrojava svoje vojne snage u sustav zajedničke obrane, tako da se više ne može sama braniti. Jednom kad se uništi institucija vojnog roka, istu je vrlo teško ponovno pokrenuti. Jer do tad će vojarne biti rasprodane, vojni stručnjaci otjerani, dvaput plaćano oružje uništeno... Zvuči vam poznato?

No kako bi još bolje prikazali sve te u kratko spomenute pojmove, provest ćemo još detaljniju raščlambu Finskog modela obrane. Tijekom povijesti Finci su razmatrali različite argumente glede prednosti i mana vojnih asocijacija sa Zapadom. Pritom su razmotrili i određene socijalne trendove, koje kod nas do sad nitko nije uzeo u obzir. Generalno oni razlikuju brojniju stariju generaciju, koja je već naučila prednost boravka izvan vojnih blokova. Stariji dobro razumiju potecijalnu snagu najveće sile na kontinentu - Rusije, kao i činjenicu da se Finska po pitanju sraza s njom ne može osloniti na Zapad, već isključivo na vlastite snage. Ta "Kalevala" generacija vanjsko uplitanje doživljava kao opasno, nepotrebno i iluzorno. Drugi dio društva čini mlađa urbana "Nokai" generacija, koja je odrasla uz internet i globalno kulturno društvo. Dio njih studirao je i radi u inozemstvu, te komunicira sa višim socijalnim staležima u inozemstvu, te stranom inteligencijom. Utjecaj ove generacije, koja se pojavljuje pred kraj Hladnog rata, povećava se paralelno s rastom Finske visoko-tehnološke i globalne ekonomije, te sa njenim članstvom u EU. Naravno ta globalizirana generacija vanjsko djelovanje uglavnom vidi kao priliku za veći prosperitet, izazov i utjecaj. Slične paralele mogle bi se povući i kod nas. Stariji znaju što su stvarne vrijednosti, ali mlađi su već poklekli kao žrtve globalizacije i Hollywooda. Identičan uzorak zamjetljiv je recimo i na ovdašnjem slušanju narodnjaka...

(nastavit će se)