Još jedno važno ljudsko obilježje, koje je doslovce utkano u naš genetski kod. Poriv za obranu svoje obitelji, čopora, plemena, nacije, uz spremnost na žrtvu. Ratnik izlaskom na branik, prihvaća činjnicu da se neće vratiti... no žrtva je neminovna kako bi njegovi preživjeli. Sam Isus reče, dati život za drugog je najveći čin ljubavi prema bližnjem. Taj poriv je posebno izražen kod pilota. Zato su me uvijek čudila pitanja tipa; zašto se nisi povukao kad te brigadir krenuo gazit? Možda zbog činjenice što je on došao u moju, a ne ja u njegovu vojsku? Zbog nepotizma i dotadašnjih bizantinskih metoda rada? Zbog nesposobnosti koja je rezultirala pogibijom pilota? Danas je to nebitno. Pogotovo nakon čupanja krila naživo. Bitna je samo spremnost na žrtvu svakog od nas. Prosudba u kojem momentu se treba žrtvovati, kako bi drugi preživjeli. Zahvaljujući činjenici što brigadir nije postao general. Jer su spremnost na žrtvu i pozicija na oblaku, upravo proporcionalni...