Povratak u postajin kvadrant, izvršen je u nedjelju u sitnim noćnim satima. Čime je zaključeno 17-satno kružno putovanje, sa teško natovarenim korporativnim interceptorom, na ruti dužine skoro 600 km. Krenulo se odmah ujutro prema jugu na jedno obiteljsko okupljanje u krajini. Graničarska je to krajina, koju su stoljećima uskoci i hajduci branili od okupatorskog zuluma. Po principu općenarodne obrane i partizanskog otpora. Udari i bježi. Što je jedina moguća taktika u sukobu sa opremljenijim i puno jačim vojnim snagama. Međutim u konačnici, naoružani narod nitko ne može pokoriti. Probaše supersilni Ameri u Vijetnamu i Rusi u Afganistanu, pa ipak polomiše zube na otporu seljaka. Unatoč istoj tisućljetoj koncepciji obrane Domovine, izdajnici nam nedavno razoružaše narod, rastjeraše one koji nam 91-95 dokazaše znanje, te počeše graditi plaćeničku vojsku. Idealnu za buduće imperijalne ratove. Jer njima svetinja, poput iskustava kroz par krvavih tisućljeća u nazad, ionako ništa ne znači. Jer njih za razliku od uskočkih, određuju geni dvorskih pričmarnika. Izdajnika i pričmarnika, zbog kojih je Domovina tisuću godina lutala od nemila do nedraga. Tisućljetno Zvonimirovo prokletstvo se u biti nastavlja. Imali smo 13 godina slobode u međuvremenu i to je to. Prokletstvo završava tek 20. travnja 2089. Astečki kalendar 2012. Što god nam nosila budućnost, treba biti spreman na najgore. Zlatno doba civilizacije je očito za nama. Brzo će se sve vratiti na temeljne vrednote. Voda je jedna od njih. Zaklon i hrana su sljedeće. Oružje je također nužno za opstanak.

Ono čemu upravo svjedočimo u međudržavnim odnosima, samo je odraz poremećenih moralnih vrednota među ljudima. Sila Boga ne moli. Ameri su opet krenuli čačkat mečku. Rusku naravno. Osiliše se previše. Koristeći Kosovski model, pokušaše svoj kukavni NATO na mala vrata uvesti u Rusko stražnje dvorište. Kao rezultat, američki student je u par dana mogao vidjeti, koliko uistinu vrijedi koncept obrane zasnovan na vojniku-plaćeniku, te plaćanju reketa NATO-u. Ništa, u srazu sa vojnim snagama, koje u slučaju potrebe mogu odgovoriti s termonuklearnim arsenalom. Čime smo se u biti vratili na pitanje, zašto Iran ne smije dobiti mogućnost termonuklearnog uzvrata? S nedavnim lansiranjem satelita, Iranci su svijetu pokazali raketu nosač. A tko može do orbite, može i interkontinentalno. I eto vam odgovora zašto cijena nafte odjednom pada. Rasla je dok se US-imperija spremala odraditi Iran. Morala je rasti da bi im se taj rat isplatio. Jer u tu cijenu barela osim vrijednosti nafte, mora biti ukalkulirana cijena metala, elektronike, eksploziva i mesa, koji će se za taj barel utrošiti. Znači pad cijene barela mogao bi značiti da je imperija odustala od Irana. No neće to dugo potrajati. Znajući njihovu povijest, njima svakih deset godina treba rat da bi preživjeli. Da bi se zavrtila vojno-industrijska mašinerija i pokrenulo cijelo gospodarstvo. Samim time, možemo očekivati svašta. Pogotovo jer smo od dana potpisa okupatorskog ugovora, postali potpuno legitiman cilj termonuklearnog uzvrata. Uzvrata s kojim je "Stari" ozbiljno računao, unatoč svojoj politici nesvrstanosti. Pa je brdsko-planinska područja "bastiona" izbušio s mnogim podzemnim instalacijama i skloništima.

Sagradivši podzemne aerodromske instalacije u Plješivici i na Pantani, zapovjedna središta i skloništa u Biokovu i na Visu, ostavio nam je u nasljeđe jedan od tih bitnih uvjeta opstanka. Zaštitu i mogućnost preživljavanja u slučaju najgoreg scenarija. Međutim, zahvaljujući maćehinskom odnosu naših pričmarnika prema tom nasljeđu, ostadoše nam samo rupe. Boraveći nedavno u jednoj od tih "rupa" na Visu, osim poznate ne brige za čovjeka, uvjerio sam se i u ne brigu MORH-a za imovinu. Pa je to podzemno zapovjedništvo, centar veze i bolnica... ostalo bez skoro svih metalnih dijelova od vrata do kablova. Izrezane su čak i cisterne za pitku vodu, te odnesen dio betonskih ploča koje su prekrivale kanalice. Čime je desetke milijardi vrijedno zapovjeništvo i ABK sklonište, danas pretvoreno u devastiranu vlažnu rupetinu, koja seže 60-ak metara u podzemlje. A to je samo jedna od uništenih podzemnih instalacija na tom otoku. Vrhuncem možemo smatrati rezanje obalnih topova. Što je ne samo zločin protiv OSRH, nego i kulturocid protiv hr-povijesne baštine. Identičan rezanju topa sa neke potonule galije. Naravno, glavne krivce za to treba tražiti u sadašnjoj Vladi RH, koja je izravno odgovorna za tu vojnu imovinu. No očito, zanijevši se s rasprodajom Domovine, isti su odavno prestali čuvati ono što su dobili u naslijeđe. Nakon mene potop, njihov je omiljeni moto. Stoga nama malima, ne preostaje ništa drugo nego pobrinuti se sami za sebe. Znači ljudi moji... opremite se, naoružajte se, uredite potkope i čekajte. Jer samo onaj tko čeka spreman, dočekat će svitanja budućnosti...