Intenzivno istraživanje dugoročnog utjecaja mikrogravitacije na čovjeka otkriva sljedeće srčane i koštane probleme, koje se mogu očekivati na misijama u trajanju od 1 do 3 godine:
1) Kardiovaskularna dekondicija - pad srčanog tlaka, abnormalni srčani ritmovi i problemi uzrokovani zbog smanjene mogućnosti vježbanja.
2) Mišićna atrofija - isrpljenost, slabost, gubitak snage, slabljenje mišića/ligamenata, bolovi, nestabilnost itd.
3) Slabljenje kostiju - visoki nedostatak kalcija, hiperkalciurija - povećani rizik za bubrežni kamenac, povećani rizik koštanih prijeloma, dugotrajni oporavak koštane mase i mogući nepovratni koštani gubitak kao poslijeletni problem.
4) Neurološko-vestibularne promjene - svemirska mučnina, posturalna nestabilnost i gubitak ravnoteže kao poslijeletni problem.
5) Promjene na krvno-imunološkom sustavu i smanjenje mase crvenih krvnih zrnaca - uzrokuje mogućnost akutnije reakcije na traumu ili gubitak krvi nakon ozljede. Oporavak od ove takozvane svemirske anemije traje 4-6 tjedana nakon leta.
6) Fluidno-hormonalne promjene - smanjena razina elektrolita u fluidima, osjećaj začepljenja u glavi i sinusima.
Za neke od ovih posljedica protumjere su poznate, ali za pojmove navedene pod 1) i 2), te možda 3), još uvijek predstavljaju pojam "show stoppers" za boravak u bestežinskom stanjem u trajanju od tri godine. Efekti kratkotrajnog izlaganja bestežinskom stanju su do sada dobro upoznati i okarakterizirani, ali na području dugotrajnog izlaganja potrebno je još znanja, koje nije lako steći. NASA je započela istraživanja tih problema u sklopu svojih specijaliziranih središta - Specialized Centres of Research and Training. Istovremeno SAD i Rusija na International Space Stationu, planiraju provesti napredno istraživanje utjecaja hipogravitacije na ljudsko tijelo. Trenutni položaj ISS-a potrudio nam se u svom zadnjem postu dati i kolega-bloger Sadako's Apprentice.
Kako bilo, sve probleme uzrokovane hipogravitacijom (osim onih vestibularnih) moguće je umanjiti rotiranjem svemirske letjelice u cilju proizvodnje umjetne gravitacije. Jedan od načina postizanja toga je rotiranje letjelice oko uzdužne osi, ali kod dosadašnjih dimenzija svemirskih letjelica zahtjevani broj okretaja ili rpm (rotation per minute) bi bio tako visok da bi astronautima konstantno bila muka. No ako bi svemirska letjelica bila povezana sa sličnom masom pomoću nekoliko kilometara dugačkim graničnikom, sve to bi moglo biti prevladano. U tom slučaju svega nekoliko rpm bi generiralo zemaljsku gravitaciju ili silu od 1g. Još značajnije od toga je postizanje konstantnog gravitacijskog vektora, bez kojeg bi posada imala stalni osjećaj podizanja i spuštanja u stomaku. Tijekom trogdišnje misije, ovo bi moglo biti neprocjenjivo. Posebice imajući u vidu da bi glavni fiziološki problemi jednostavno nestali s uvođenjem umjetne gravitacije, koja bi u idealnom slučaju postizala 1g sa ne više od 1 rpm. Tek u tom slučaju može se očekivati od astronauta siguran izlazak iz letjelice na površinu drugog planeta ili hod po površini Zemlje nakon povratka. Što to znači u usporedbi s nemogućnošću kretanja nakon dugotrajnog izlaganja utjecaju hipogravitacije ne treba posebno naglašavati.
Osim toga postavlja se i pitanje fizičke sposobnosti posade za izlaganje kočenju prilikom prilaska planetu. Nemogućnost astronauta da izdrže visoka opterećenja prilikom slijetanja na planet, mogu uvjetovati redizajn sletnog modula i stoga puno neučinkovitije sletne letjelice. No pravo je pitanje mogu li se nakon dugotrajnog izlaganja mikrogravitaciji, ljudi uopće prilagoditi recimo Marsovoj gravitaciji od 0,38g, te mogu li se prilagoditi opet na uvjete mikrogravitacije nakon dužeg boravka na tom planetu. Naime ljudsko tijelo u takvim uvjetima slabije gravitacije, vjerojatno neće moći povratiti sve funkcije, pa bi drugo izlaganje uvjetima hipogravitacije pri povratku moglo imati kumulativan učinak. S druge strane, preliminarne studije pokazale su kako bi realizacija rotacije posadnog modula od 1g pri 1 rpm, uvjetovalo povećanje cijene od 10% u odnosu na letjelicu s uvjetima nulte gravitacije. Osim toga sustav s umjetnom gravitacijom omogućio bi bolji rast biljaka za svježu prihranu posade tijekom misije. U svakom slučaju posljedice kratkotrajnog izlaganja bestežinskom stanju su dobro poznate i prihvatljive. Možda se za letove srednjeg trajanja, pokaže kako su i manje vrijednosti umjetne gravitacije prihvatljive. Koja bi se onda postizala uz manje troškove, na kraćim rotacijskim polugama, uz više rpm. Možda se na takvim letovima srednjeg trajanja pokaže kako je nekoliko sati rada ili spavanja dnevno unutar ugrađene centrifuge, sasvim dovoljno za neutralizaciju negativnih posljedica hipogravitacije.