"Fazu 1. moram započeti klasičnom metodom indirektnog pristupa. Znači nikome ni riječi gdje sam i gdje namjeravam ići! Najbolje početi sa serijom dosadnih zahtjeva i molbi vojnim vlastima. Sve te zahtjeve treba tako tempirati da budem još dosadniji nego obično. Kad ih dovedem do ludila sa stalnim kontradiktornim molbama i zahtjevima, papirima, formularima i pismima... kreće faza 2. To mora biti mješovita operacija s raznim vidovima vojske. Ako ih sve uvučem u igru, nitko se neće osjećati odgovoran, jer nitko neće imati pregled cjelokupne situacije. Tako se smanjuje vjerojatnost da će netko shvatiti što smjeram i da neki visoki vojni dužnosnik kaže - NE!" Johnston zatim nastavlja: "Krenimo od zrakoplovstva, koje se odlikuje entuzijazmom čim se spomene publicitet. Osim toga, pošto imaju združeno zapovjedništvo nad Mediteranom, oni pojma nemaju da je za Balkan operativno nadležan Kairo. Razlog posjete bit će reportaža sa posadom Viške radarske postaje, što je uvijek dobro za moral zrakoplovaca. Srećom Vis još nema aerodrom, pa će prijevoz tamo morati izvršiti mornarica. Eh - mornarica! Oni su vrlo susretljivi i voljni pomoći svakome, pod uvjetom da se za to ne mora kozultirati nekog admirala. Jer admirali uvijek kažu "NE"! Na kraju, vojska tj. pješaštvo. Vojska se oduševljava kada uvijek može reći "DA", pod uvjetom da ne mora više ništa učiniti, osim i dalje obećavati. No oni će mi izdati dozvolu za kretanje." Johnstonovo majstorstvo snalaženja u britanskoj birokraciji konačno je urodilo plodom. Jedan LCI (Landing Craft Infantry) ukrcava opremu za snimanje u Monopoliju, njih u Bariju, te ih na Vis prevozi u noći 8. ožujka 1944.

Otok Vis je gromada koja se strmo uzdiže iznad neobično plavog mora. Naglo, reklo bi se bez ikakvog upozorenja, više ne vidite neprekinutu pučinu, nego nekoliko manjih otočića i Vis, što se kao prkosno stisnuta šaka uzdignuo iznad jednog od najsunčanijih dijelova Jadrana. Mnogi su shvatili njegov značaj, borili se oko njega, zauzimali ga i prepuštali drugima jedino kada su morali. Znali su za njega i stari Grci, i stari Rimljani, pa Mlečani... Bili su tu i Francuzi, u vrijeme Napoleona; bili na Jadranu i bacali oko na Vis. Da ih spriječe, na njega se iskrcavaju Englezi i u jednoj bici, slabijim snagama porazili francuske brodove. Nešto kasnije "naša" Austro-Ugarska flota potapa Talijansku... Spisak sigurno nije potpun, ali se iz njega može sagledati značaj koji je Vis imao u velikim planovima Ijudi koji su snivali o svjetskoj slavi i prevlasti na Jadranu i Balkanu. Došao je Drugi svjetski rat. Stara Jugoslavija je propala za nekoliko dana, a gospodari Visa su, bar nominalno, Talijani. Narod Visa se nikada nije htio pomiriti sa takvim stanjem stvari. Talijanska okupacija, tvrdili su tadašnji italijanski fašisti, nije bila okupacija, nego "oslobođenje", pripajanje Visa i njegovih Ijudi "velikoj matici - Italiji". Prema riječima talijanske propagande, Vis je bio povijesno, prirodno vezan pupčanom vrpcom s velikom Italijom, još od starog Rima. Višani se nisu samo smijali tome. Borili su se. U jeku okupacije djelovali su narodnooslobodilački odbori. Rađalo se i umiralo, vjenčavalo i razvodilo po zakonima narodne vlasti. Čak je raspisan i narodni zajam. Talijanska vlast, kakva-takva, protezala se samo u par gušće naseljenim i utvrđenim mjestima. Na premoćno većoj teritonji tog slobodarskog otoka u pravom smislu djelovala je narodna vlast.

Italija pada u jesen 1943. Srušili su se i snovi o gospodarstvu nad teritorijom nekadašnje Rimske imperije. Jedina moguća vlast, već i ranije potvrdena i dokazana, sada je zaista i bila jedina - narodna. Narod je prihvatio svoju vojsku i dao joj sve što je imao. I vojska je, isto, dala sve. Početkom 1944. godine Vis je postao snažno partizansko utvrđenje. Ubrzo Vrhovni štab daje dozvolu za iskrcaj na Vis i nekih savezničkih snaga, u cilju dodatnog ojačavanja obrane otoka. Na Vis su stigle nevelike, ali dobro uvježbane i odabrane savezničke snage. Uskoro je zahvaljujući njihovoj mehanizaciji, krajem travnja Vis dobio i aerodrom. Možda su neki od savezničkih vojnika i časnika taj odlazak preko mora u prvo vrijeme uzeli kao egzotičnu avanturu. No, ubrzo su shvatili da se nalaze na otvorenoj bojišnici i medu Ijudima sasvim drugačijim od onih iz njihovih ranijih predstava. Stoga su uspomene na njihove hrabre partizanske suborce ostale dugo u sjećanju. Kada su Udovičić i Topolovec tridesetak godina nakon rata obilazili udruženja engleskih veterana, tragajući za onima koji su se tih dana 1944. godine našli na Visu, kažu da nije bilo Ijepšeg i ugodnijeg profesionalnog zadatka od razgovora s tim Ijudima. Dočekivali su ih u svojim klubovima i kućama sa našim zastavicama, požutjelim fotografijama svojih partizanskih prijatelja, pokojom duboko usađenom našom riječju i obavezno vrlo dobro sačuvanom melodikom partizanskih pjesama. Ono što slijedi su njihove priče o nama...